kognitivna psihologija, područje u psihologiji koje proučava ulogu kognitivnih procesa u ponašanju ljudi, usuprot biheviorizmu koji se bavi utjecajem okolinskih podražaja. Razvila se 1950-ih i 1960-ih u SAD-u, u radovima Georgea Armitagea Millera, Eugenea Galantera i Karla Harryja Pribrama. Temeljena na empirijskim istraživanjima, isprva se bavila pretežno spoznajnim i kognitivnim procesima: percepcijom, pozornošću, pamćenjem, mišljenjem, učenjem i govorom. Kritičari su, osobito u njezinim začetcima, smatrali da zanemaruje utjecaj emocija, svijesti i socijalnog okruženja na spoznaju. Proširila se u sva područja psihologije (npr. kognitivnu socijalnu psihologiju) postavši prevladavajućim temeljnim pristupom, koji utječe na druga područja (lingvistika, kulturna antropologija, umjetna inteligencija) te pridonosi razvoju interdisciplinarnoga područja kognitivnih znanosti. Najčešće se služi metodama eksperimenta, matematičkog modeliranja i računalne simulacije. Shvaćanjem kako na ponašanje čovjeka utječu njegovi psihički procesi kognitivna je psihologija »vratila psihičko u psihologiju«.
